Gost urednik
Rat formata. Opet...
Izgleda neizbježno... Otkad je audija i videa, vode se ratovi formata. U videu možda čak i više nego u audiju. Do jučer ti ratovi nisu pravili većih problema konzumentima - Amerikanci i Japanci su se tako svojevremeno bili priklonili NTSC TV programu, Francuzi i Rusi u Europi SECAM-u, a ostatak Europe PAL-u - i mirna Bosna. Međutim, sveopćom globalizacijom to je postalo problem. Pa su se morali proizvoditi univerzalni uređaji koji su mogli primati i reproducirati sve vrste signala. Potom je uslijedila serija drugih nekompatibilnosti - VHS, Beta, Video 2000, pa različiti audiorekorderi, pa različiti DVD formati... - da bi netom na scenu stupila dva najnovija visokorazlučiva AV formata: Blu-ray i HD DVD.
Blu-ray
Blu-ray, znan i kao Blu-ray Disc (BD) naziv je nove genaracije formata optičkih diskova kojeg su zajednički razvili članovi Blu-ray Disc Association (BDA), koju čini skupina vodećih proizvođača elektroničkih komponenta i kompjutora (Apple, Dell, Hitachi, HP, JVC, LG, Mitsubishi, Panasonic, Pioneer, Philips, Samsung, Sharp, Sony, TDK i Thomson). Format je razvijen da bi se omogućilo snimanje, presnimavanje i reprodukcija videozapisa visoke definicije (HD) te velike količine kompjutorskih podataka, odnsno programa.
Jedan jednoslojni disk može na sebe primiti 25 GB podataka (preko pet puta više nego što stane na jednoslojni DVD disk), što je dovoljno da bi se pohranilo 2 sata HDTV programa ili 12 sati standardnog TV programa. Na dvoslojni disk stane 50 GB podataka.
Trenutni optički diskovi, poput DVD, DVD±R, DVD±RW, i DVD-RAM, očitavaju se i zapisuju crvenim laserom, dok novi format koristi plavo-ljubičasti laser, po čemu je tehnologija i dobila ime. Dobra je vijest da, bez obzira na različite tipove lasera, Blu-ray proizvodi mogu biti unatražno kompatibilni zahvaljujući korištenju BD/DVD/CD kompatibilnog laserskog čitača koji omogućuje očitavanje CD i DVD diskova.
Prednost korištenja plavo-ljubičastog lasera je u valnoj duljini njegova lasera (405 nm) koja je znatno manja od one crvenog lasera (650 nm). Zahvaljujući tomu on može očitati znatno sitnije informcije (pa ih zato i stane više na disk), ali je u tomu i znatno precizniji.
Sve ubrzanije širenje HDTV tehnologije povećava i zanimanje konzumeneta za snimanjem vrhunski kvalitetnog programa. Blu-ray je upravo zbog toga i nastao, a podupire MPRG-2 TS (Transport Stream) koji se koristi za digitalno emitiranje, što ga onda čini i visokokompatibilnim s globalnim standardima digitalne TV. To znači da se HDTV program može izravno snimati na disk, bez ikakvog dodatnog procesiranja i gubitka u kvaliteti u odnosu na izvornik.
Da bi se moglo raditi s takvom gomilom podataka koje sadrži HD, Blu-ray prima podatke brzinom od 36 MBps, što je više nego dovoljno za snimanje i reprodukciju HDTV programa u izvornoj kvaliteti slike. Posebno je zanimljivo da će se istovremeno s reprodukcijom sadržaja na disku moći i snimati videozapis. Kako stoje stvari, očekuje se da će Blu-ray zamijeniti sve postojeće snimateljske formate, ali postati i standard za pohranu PC podataka i HD filmova.
Blu-ray je, kao i sadašnji CD i DVD formati, optički format, i kao takav namijenjen svemu čemu su bili i dosadašnji, ali osjetno većeg pohrambenoga kapaciteta od njih. Rečeno je da je format dobio ime po laserskoj zraci plave boje koja ima znatno kraću valnu duljinu pa je stoga sposobna čitati puno sitnije podatke na disku od crvene kakvu zrači laserski sustav u CD i DVD uređajima kojom se očitavaju podaci s CD i DVD diskova. I onima koji s engleskim ne stoje baš per tu jasno je da u nazivu formata pravopisno nešto ne štima. Naime, ako se radi o "plavoj zraci", onda bi naziv formata trebao glasiti "blue", a ne "blu" ray. No tako nije moglo biti. Glas "e" je morao biti ispušten jer američki zakon ne dozvoljava da riječ u svakodnevnoj uporabi bude korišetna kao registrirani zaštitni znak nekoga proizvoda. A to se onda proširilo i internacionalno.
Blu-ray diskovi će se na početku pojaviti u tri formata: BD-ROM, samo za očitavanje na kojem će biti snimljeni programi, igre i filmovi; BD-R, za kućno snimanje HDTV programa i PC podatak i BR-RE, za snimanje i brisanje HDTV programa i PC podataka. U prošlom nastavku spomenuto je da jednoslojni diskovi mogu na sebi nositi oko 25 GB, ali preciznije, radi se o 23.5 GB, 25 GB ili 27 GB, dok dvoslojni nose 46.6 GB, 50 GB ili 54 GB. Međutim, kako će i ta ogromna pohrambena mogućnost u razmjerno bliskoj budućnosti biti iscrpljena, format je priređen i za čitanje višeslojnih diskova na koje će moći stati i (za sada) vrtoglavih 100 - 200 GB.
Koliko će trajati "ispisivanje" jednog diska od 25 GB? Prema podacima u Blu-ray Disc v1.0 specifikacijama, 1x brzina snimanja zahtijeva 36.5 Mbps brzinu prijenosa podataka, što znači da će za to biti potrebno 1.33 minute. Veća brzina za sada nije moguća, ali već se radi na v2.0 specifikacijama koje će omogućiti 2 x kopiranje, odnosno dvostruko kraće vrijeme. U doglednoj budućnosti brzina prijenosa podataka na disk povećat će se na 8 x, pa i više.
HD DVD
Krajem 2003. godine, DVD Forum, grupacija koja stoji iza DVD medija, odlučila je da će HD DVD biti njihov odgovor na nadolazeću HDTV. Kao i kod Blu-ray formata, dimenzija diska i način očitavanja njegvoga sadržaja su isti (promjer diska 12 cm, očitavanje plavim laserom valne duljine 405 nm). Na jedan sloj HD DVD diska može stati 15 GB zapisa, a na dvoslojni disk dvostruko više. Toshiba, glavna pokretačka snaga HD DVD formata najvavila je i troslojni disk na kojem se radi i na koji će moći stati 45 GB podataka. Površinski zaštitni sloj HD DVD diska debeo je kao i onaj kod DVD-a, 0.6 mm, šest puta deblji od onog u Blu-rayu, pa je informaciju s potonjega puno lakše očitati. No, zato je informaciju lakše oštetiti. Zato je razvijen posebni zaštitni sloj kojega nema na HD DVD disku. Osim toga, za očitavanje Blu-ray diska leća lasera mora biti vrlo blizu disku što može dovasti i do "sudara" leće i diska, pa sve mora biti vrhunski precizno ustrojeno. Oba će formata biti untražno kompatiblina s klasičnim DVD-ovima i podržavati iste kompresijske videotehnike: MPEG-2, Video Codec 1 (VC1, temeljen na Windows Media 9 formatu) i H.264/MPEG-4 AVC.
HD DVD se od Blue-ray formata razlikuje i u primjeni modulacijskih shema (ETM kod HD DVD-a, odnosno 17PP kod Blu-raya), a više od toga konačnom korisniku nije toliko bitno znati. Kako udubljenja postaju sve manja, sve je teže izaći na kraj s ogrebotinama. Zato oba nova standarda imaju posebne sustava za korekciju greške. HD DVD koristi jednostavniju, preuzetu iz DVD medija, dok je za Blu-ray razvijena nova zaštitna stategija. No, obje su temeljene na Reed-Solomon kodu, nazvanom LDC (Long Distance Code) i BIS (Burst Indication Subcode).
Kad uđu u komercijalnu proizvodnju, HD DVD diskovi bit će zaštićeni AACS LA (Advanced Access Content System License Administrator) tehnologijom, a tu je i Audio Watermark Protection.
Rat zbog rata?
Nakon svega gore pročitanoga, korisnik će se, možda nikada opravdanije nego sada, pitati oko čega se rat uopće zametnuo i zašto. Pa, razlika gotovo da i nema... Samo zato da se ratuje i da već na početku zaposjednu položaji s kojih će se kasnije moći lakše nastupati u pregovorima koji, logika stvari na to upućuje, trebaju završiti univerzalnim reproduktorima, sposobnima očitavati diskove oba formata? Jedino se proizvođači diskova neće "pomiriti".
Dok se primjerci obaju medija još nisu proširili tržištem, publika se jako ne uzbuđuje. Budući korisnici listaju časopise i internetske stranice i studiraju čemu se prikloniti, a većina od njih vjerojatno iz svega zaključuje da je najbolje pričaketi univerzalni player. Što za suprostavljene strane, ni za što skoriju inauguraciju novog, visokrazlučivog AV medija sigurno nije dobro. Ali, same su u to upale, same neka se i vade. Publika ionako (već dugo) plaća preveliki ceh njihove upornosti u sebičnosti.
