Audio Cinema Art | The Hi-End company

Nesporno je: snatrimo o bijegu u neki od preostalih rajeva na zemlji. Sporno je koliko ćemo “priznati” o njihovoj prije puta obećanoj nam intaktnosti istih. Ovoj je jedan od «zločestih» dokumentarnih winterovskih uradaka koji u ovom slučaju podastiru što je zaista ostalo od glazbe top odrededišta međ' negdanjim rajevima na koji se hrpimice hrli makar i snatreći. Ovo je zaista pravi audio full monty Havaja budući slušamo ono što bi smo imali prilike čuti ako bi ga posjetili. Znači: pred nama je dokumentarni zapis a ne Havaji kao inspiracija. Kao i većina stereotipa i ovaj je dobrano formiran u 19. stoljeću, vizualnim tonusom slika Paula Gaugina. Za zvučni dio se pobrinula ponajprije filmska industrija: zanosne melodije i ritmovi s danas prepoznatljivom familijom onoga što nazivamo havajske gitare: ukulele, steel guitar, ili slack key guitar. Nijedna nije izvorno havajska budući su u međuvremenu razni nametljivci odnosili (primjerice u country glazbu SAD-a) i donosili razne željene popune iz svojih baština. Sve se to nazivalo kultiviranjem i to tako snažnim da je malo toga, tek u rudimentima, ostalo iz vremena kada se stoljećima živjelo u čvrstom suživotu ljudi i prirodom. Ukratko: ostalo je ono što je utkano glasom odnosno pjevom i ritmom življenja kojega diktira klima.
Aleksandar Mihalyi

Među okupljalištima ili svratištima ima onih koji su vremenom postala elitna mjesta. Čak bi se u glazbi moglo reći da svaki žanr ima svoje mitsko ili posvećeno mjesto. Za džez je to zasigurno mala dvorana s točno 123 mjesta otvorena pod imenom “Village Vanguard” godine 1935. na Manhattanu. Njezinom su scenom prodefilirali svi koji džez znače: Parker, Gillespie, Rollins, Coltrane, Davis, Evans i tako dalje. Isprva je to, do godine 1940. bilo okupljalište pjesnika, a potom su ga i radi izvrsne akustike u potpunosti preuzeli džez glazbenici. “Svirati svoj tjedan” u Village Vanguardu je san svakog džez glazbenika. Čak su i mnogi značajni albumi nastali u Village Vanguardu, jedan je i ovaj sa snimkom nastupa trija proslavljenog Uri Cainea. Caine je trio oformio sa svojim provjerenim downtownerskim džez istomišljenicima: kontrabasistom Drewom Gressom i bubnjarom Benom Perowskym, s kojima je mogao ostvariti naelektriziranu večer. Već je sam nastup trija od 20. – 25. svibnja godine 2003. proglašen događajem radi novih Cainovih skladbi i, kako se ističe, “..fascinantnog intenziteta muziciranja ...” Rijetka mogućnost za zaroniti u atmosferu posvećenog mjesta gdje se sluša iz prve ruke što je trend u svijetu džeza.
Aleksandar Mihalyi

Ovaj je album mala senzacija, razlozi su: pred nama je jedna od prvih postmodernističkih opera po definiciji, forma je cabaretska, glazbenici nadahnuti a odabir imena za poželjeti uz audiofilsku zvučnu sliku. Zašto je iza imena Stefena Wintera navedeno «koncepcija»? Zato što je ovo djelo njegova ideja za koju je odabrao (i nešto je sam napisao) glazbu s glazbeno povijesne trpeze i međ raznim suvremenim žanrovima. Znači: ima za svačiji ukus po nešto. Winterove pretenzije, očekivano, nisu kreativno-autorske već kao dobrog poznavatelja materije – kompilatorske.
Melankolija je dominatno raspoloženje ostarijelog i učincima vlastitih ideja zgroženog te s hirovima sudbe i fortune pomeirenog Mchiavellia. On nam kao narator pojašnjava vrije govoreći o Rodrigu Borgii kasnijem Papi Aleksandru VI, njegovoj obitelji i (koji se primjerice kao Girolamo Savonarola i Martin Luther pojavljuju i kao protagonisti). Djelo je puno jezičnih kalambura i govori se na više jezika kako bi se što bolje prikazali psihogrami aktera. Stefan je Winter mudro odabrao cabaretsku formu i uz pomoć svojih glazbenika s kojima je već realizirao dva sjajna albuma slične atmosfere “Au Bordel-Souveinirs de Paris” i “Cabaret Modern”. Ali za razliku od ovih albuma ovdje nema onog naviještanja prikrivenih energiji epiderma; glavni su akteri siti života, sve je relativizirano, pomirba im je nepomirljivog ponajprije dio svijeta iscrpljenih aktera i muzički pastiš postmoderne im savršeno odgovara! Svira se, tipično za ovakve projekte, na velikom broju glazbala od glazbala iz barokne ere do teremina i elektronskih uređaja. Sve u svemu atraktivni i ne odveć zahtjevni album djela koje je sebi pronašlo savršenu formu i protagoniste.
Aleksandar Mihalyi

Theo Blackmann rodom Nijemac, koji živi i radi u New Yorku, je dobro upoznat sa tradicijom songa u Njemačkoj i Americi, a iznimnih je glasovnih mogućnosti; boja, karakter i raspon glasa od tri i pol oktave, su mu osigurale rad sa gotovo svim američkim kolegama: od Laurie Anderson, Anthony Braxtona do Meredith Monk i Philipa Glassa. Među njima je i Fumio Yasuda s kojim se kao jednim od skladatelja kabaret opere «Kesten bal» (izdane u iste diskografske kuće) tijekom snimanja Blackann i upoznao. Tada su se dogovorili za daljnju suradnju i pojavio njihov zajednički projekt «Rapsodija Las Vegas» kojim se obilježava 100 godina ovoga grada svakovrsne zabave. Zajedno su odabrali poznate songove i obradili ih. Koliki je moguć raspon i kakva je moć muškog pjeva može se čuti na ovom jedinstvenom albumu koji izmiče klasifikacijama, iako prije govori o, nego li obilježava vrijeme u kojem živimo. Odabirom songova Bleckmann se nesporno potvrđuje glasom koji održava suvremenu putenost kao nepatvoreni inkarnat Las Vegasa. Snimka i aranžmani su kongenijalni Bleckmanovim glasovnim limesima.
Aleksandar Mihalyi